Neris~

Neris je zasad utihnula...ulila se u jednu drugu rijeku, i sada samo slijedi njene linije ljubavi...

Voli vas sve...i šapuće vam da je ovdje. :)

Danas sam se prvi put ove godine provozala negdje autom, izvan mog sela.
Puno je to boravka u istom mjestu...unatoč nijansama emocija, misli, i godišnjih doba koje se mijenjaju.
Godi mi makar na dva sata biti na drugom mjestu.

Ne tvrdim da je za duševno zdravlje nužno kretati se, (a možda i je) jer mislim da čovjek moze osjetiti mijenu u sebi i oko sebe čak i da se stalno nalazi unutar jedne bijele sobe, ali...jednostavno mi godi malo promjene koju donosi kretanje izvan mjesta svakodnevnog boravka.

Gledala sam u silno zelenilo koje buja, u oble i nekako teške oblake koji lebde praznim nebom, sunce koje sve obasjava. Posvuda cvjetaju voćke.

Jedna divna višnja je prepuna bijelih cvjetova koji stvaraju sjenu pod drvetom; u toj sjeni iskričavom crvenom bojom se ističe 9 tulipana. Tako mi je to lijepo.

Čula sam neke glasove, površno sam pomislila da negdje svira radio, a onda mi je mama rekla da to pjevaju u crkvi. Kalvinskoj crkvi moje mame čiji sam toranj mogla vidjeti odmah pored bijele višnjine krošnje.

Pjesma u čast Bogu u kojeg se vjeruje, Njegovom Sinu čije se učenje nastoji slijediti, i sjena bijelih cvjetova.
Jednostavna Ljepota jednostavnog trenutka.

Danas vjernici obilježavaju dan Isusovog uskrsnuća, uskrsnuće Sina Božjeg koji je sišao s neba da ljude približi Bogu, svome Ocu.
On je uskrsnuo. Neka uskrsne i vaša ljubav koja je uspavana, koja je možda umorna, razapeta, ali ipak živi i čeka tren da joj pustite da uskrsne.

Sretno vam Njegovo uskrsnuće.

Kako je samo dobar osjećaj kad uđem u svoje tijelo i svoje emocije i um sa jednostavnošću. Kad ih osjetim takve kakve jesu, na tako jednostavan način koji je sličan osjećaju hladne vode kad dodirne kožu. Tako prosto i kristalno jasno.

Volim taj osjećaj, i volim to što znam da mi se netko duboko sviđa, volim što sam svjesna da je taj netko poprilično ravnodušan prema meni...i nadasve volim što ja neću moliti za njegove osjećaje, već ću biti otvorena za mogućnost da se rode. Rekla sam mu to. Da neću biti psetance koje će trčkarati i moliti za osjećaje...ali ću biti psetance čiji će dio duše vjerno čekati njega, ali njega sa dušom, a ne bez nje.

Stvorila se nova rutina, došla je s novim godišnjim razdobljem, sunčeva toplina ju je donijela. Ta rutina je sada prekrasna, jer se radi o šetnji koja obuhvati dio dana kad blista sunce i dio dana kad se pojavljuje prva blijeda zvijezda na mekom nebu.

Isti su mi dani, iste aktivnosti, gotovo isti osjećaji spram same sebe i tih dana, ali ipak ih prati svjesnost gotovo bolne ljepote koju čine i dalje gola drveća, mekoća brezinih i lipinih grana, prvi narcisi i zumbuli koji vrište spram spokojne i tamne zemlje, kasna svjetlost sunca na ljubičicama uz stazu.

Ne mogu ne biti svjesna te primaverine ljepote.

Podigla sam glavu najviše što mogu, i odjednom pogledom uhvatila nju.

Malo stvorenje pernatih "ušiju", kako mirno i nepomično kao meditant sjedi na grani čempresa, tako visokog, i tako starog.

Mislim da je proživio milijune milijuna trenutaka, ovdje, na toj obloj Zemlji, s tim dubokim i širokim nebom iznad sebe, nebom koje počinje tamo gdje završava kora, gdje završava grančica. Gdje završava pernato uho i kandža koja ubija samo da preživi, ali nikad da iz nekog drugog razloga naudi.

Drveće golih grana, sunčeva svjetlost, i topal zrak. Postoji li mogućnost da nas te tri pojave asociraju na išta drugo osim na Proljeće?
Za mene ta mogućnost ne postoji...a toga sam postala svjesna tek prije par dana, jer zaboga, tako je očito da toplina zraka i ogoljelo drveće ne mogu biti u zagrljaju tijekom kasne jeseni.
Jedino je Proljeće, ta neodoljiva Primavera doba kad se ljube lica zime i nadolazeće topline.

Ja... kao i uvijek kao da sam u transu tijekom ovog razdoblja. Jedino što želim je što više biti vani. Disati ove neotvorene pupoljke koji se sve više odazivaju toplini one nebeske svjetlosti koja putuje k nama.
...i još je nešto što želim ovih dana; želim da mi se svaki trag glavobolje ukloni sa čela i slijepoočnice, i želim da se skoro ne moram toliko mučiti kao zadnjih dana.

Nema me često...ali sam tu, ne oglašavam se često, ali dišem...ne skačem trijumfalno iz rijeke, ali plivam, moja duša prolazi kroz mekoću vode...ja se prilagođavam njoj...ali i ona prati moje linije.

Veći dio popodneva sam provela vani, samo sam se šetala, gotovo praznog uma.

No ipak...nekako me je pogodio jedan oblak, gotovo jednako nježno plav i sjajan kao bistro nebo iza njega.

Oboje su bili obasjani suncem koje se nalazilo na istom mjestu, i tako prelijepo i snažno blistalo.

Oblak je bio gotovo pa u obliku srca.

Morala sam ga nekoliko trenutaka pažljivo promatrati.

Pustiti sunce da mi bude na licu.

Samo biti u tom trenutku na tom mjestu, s očima na nebu.

Čaša koja samo na 10tak sekundi bude na madracu, ujutro kad se probudim, ostavlja minutama savršeni otisak savršenog kruga na plahti.
Kako je to moguće?

Taj krug. Gledala sam u njega, i pomislila da je to iskonski oblik, ta mekoća, zaobljenost, nepostojanje oštrine i rubova, kraja i početka. Već samo krug. Svi dosad poznati planeti su krugovi, obline, uključujući i planet na kojem i ja živim.

Kao da je meka oblina kruga Majka svim drugim oblicima, baš svemu što postoji na Njoj/Njemu. Svaku oštrinu drži na sebi...tako meka kakva jeste.